Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Snovi su oduvijek bili tajnovita i intrigantna pojava, a zanimljvi su i danas. Mnogi još uvijek nastoje proniknuti u sve tajne snova, protumačiti ih i otkriti njihovu simboliku.
Znanstvenici su došli do brojnih spoznaja o tome kako nastaju snovi i kakva je aktivnost mozga dok sanjamo. Budući da su snovi, između ostalog, povezani i s našim svakodnevnim životom, sa svime što nas okružuje i čime se bavimo, često se ti sadržaji na vrlo neobične načine preslikaju u razne scene koje sanjamo.
Nedavno sam u jednom novinskom članku pročitala kako muškarci najčešće sanjaju da padaju, a žene da ih netko proganja. Sad, ne znam za druge, ali o sebi mogu reći da sam doista znala imati snove koji su bili prave kriminalističke priče u kojima me netko proganja. I onda ide ona klasična scena – hoću viknuti, a iz grla ne mogu pustiti ni glasa ili hoću potrčati, pobjeći, a noge zalijepljene za tlo i ne mogu ih pomaknuti.
To je samo djelić iz repertoara mojih REM-faza. I to onaj nepoželjniji. Nakon takvih snova obično sam u prvom trenutku smušena dok se potpuno ne razbudim pa me potom preplavi olakšanje i zahvalnost što je sve to samo san.
Srećom, ima i onih ljepših, veselijih i prpošnijih snoviđenja. Ali s tim se snovima pojavi jedan drugi problem – to što završe. Probudim se i razočarano shvatim da se oblačić snova raspršio. Šteta što ne postoji nekakva snohvatica, bilo bi zgodno zadržati neke REM-proizvode.
Svi su koliko-toliko obični (koliko to snovi mogu biti), no dogodilo mi se da sam sanjala i virtualni svijet. Prvi put blog. I nije teško pretpostaviti što je bilo u snu – ostala sam bez svog bloga i cijelog njegovog sadržaja. Moj komadić virtualnog svemira nestao je negdje u internetskom bezdanu, a ostalo je samo razočaranje što se izgubio moj dupin na mjesečini i iščeznulo plavetnilo, a zajedno s tim – i svi moji sugovornici. Nevesela situacija, sasvim neobičan osjećaj u snu. Nešto kao virtualni Pale sam na svijetu.
Drugi put Facebook. Ali sasvim drukčija priča. O produbljivanju jednog prijateljstva. Do te mjere da ne smijem ni pričati o tome. Nakon toga još jedino mogu reći da se u snovima doista zbivaju najnevjerojatnije kombinacije i situacije. Očito je došlo vrijeme u kojem suvremeni Homo virtualis, osim stvarnosti u kojoj živi, sanja i svoj virtualni svijet.
Obožavam kad na televiziju dovedu personu iz neke prosvjetne agencije s imenom iza kojeg se obično kriju sinonimi za trice i kučine (i čija je veza sa stvarnim životom najbliža apsolutnoj nuli). I onda dotična osoba s mnogo samouvjerenosti i nimalo smisla i osjećaja za komunikaciju sa srednjoškolcima bahato odgovori na postavljeno pitanje: "Ne mogu ja ovdje nastupati kao prorok..."
A zašto?
Zato što su učenici pitali hoće li taj građanski odgoj biti uveden kao obvezni ili izborni predmet u sve škole ili će na kraju biti kao i sa spolnim odgojem, hoće li im to biti dodatno opterećenje u već preopterećenoj satnici, zašto se ta edukacija ne bi provodila u obliku predavanja koja bi se održavala u određenim razmacima, a o temama bi govorili stručnjaci iz različitih područja. Postavljali su vrlo logična i konkretna pitanja o svemu što ih se izravno tiče.
Ne mislim da netko mora biti prorok, ali ako već radi u jednoj takvoj instituciji u kojoj se zaposleni bave odgojno-obrazovnim planovima, programima, temama i dilemama, mislim da treba znati nešto i o pristupu mladima, o komunikaciji s njima i o tome kako oni jako dobro primjećuju kad netko počne objašnjavati akademskim rječnikom s mnoštvom praznih fraza i prestručnih izraza, a da pritom vrlo često ne kaže - ništa.
Najapsurdnije je u cijeloj priči što se toliko vremena i novca troši na kojekakve prijedloge, rasprave, kampanje, brošure, što se brojni takvi cijenjeni stručnjaci vrte oko svoje osi u svojim uredima i žive u nekom paralelnom svemiru. Za cijelo to vrijeme život se događa negdje drugdje. Stvarni život u kojem ti mladi ljudi u svijetu u kojem žive nailaze na previše izazova i problema s kojima se ili ne mogu ili ne znaju nositi.
Najviše konkretnih poslova, rekla bih, obave neke nevladine udruge i organizacije, a upravo one najčešće nestaju sa scene jer ih nema tko financirati.
U međuvremenu se u odgojno-obrazovnim agencijama i inim ustanovama i dalje mlati prazna slama, lome se koplja (i jezici) na kojekakvim kurikulumima od kojih je najočitiji rezultat - hrpa papira, a one kojih se to najviše tiče i koji najbolje poznaju stvarno stanje – gotovo nitko ništa i ne pita.
Ipak, čini mi se da je došlo vrijeme u kojem će se mlade generacije napokon pobuniti protiv neprestanih pokusa kojima su podvrgnuti od raznih agencija i sveznajućih-neznajućih kojima u pojedinim situacijama isto tako treba malo više građanskog odgoja.
O slavnim umjetnicima oduvijek su se ispredale razne priče, više ili manje istinite, provjerene i neprovjerene, ali svakako zanimljive i intrigantne. Iznikao je čitav niz romansiranih biografija, snimljeni su mnogi filmovi. Stvarajući svoja djela, umjetnici nam prikazuju svoje viđenje svijeta, života, ljudi... Nagrade koje dobiju samo su jedan oblik priznanja i potvrde za rad i kvalitetu.
Kad film dobije Oscara (ili više njih), to je uvijek dodatna motivacija za gledateljsku znatiželju. Tako je moja gledateljska znatiželja potaknuta najavom filma Amadeus, redatelja Miloša Formana. Činjenica da je dobio osam Oscara, da je snimljen još 1984., a da ga nikad nisam gledala, k tome i pozitivni komentari (i ljepota glazbe) i na posljetku (ali ne i manje važno!) činjenica da je riječ o prikazu života slavnoga skladatelja – sve je to utjecalo da moj izbor iz televizijskog programa bude baš taj film.
Intrigantan početak, ludi lik koji tvrdi da je ubio Mozarta, a potom njegova ispovijest o svim događajima, retrospektivno pripovijedanje...
Da se na trenutak vratim na onu postavku o umjetničkom pogledu na svijet, moram dodati da mi je jasno kako za potrebe filma neke stvari postanu (pre)naglašene, neke činjenice izmijenjene i tome slično. Razumijem i to da su mnogi umjetnici bili (i jesu) vrlo osebujna karaktera, da je uistinu u nekih tanka granica između genijalnosti i ludila i da je sve to utjecalo i na brojne (manje ili više istinite) anegdote, pa čak i legende o njima.
Ono što napokon hoću reći, a što me tako neopisivo žulja, jest činjenica da mi se nimalo ne sviđa kako je prikazan Mozart. Kako bih opisala svoj doživljaj tog filmskog lika...
Prosta (vulgarna) budaletina, neobuzdani i nikad odrasli pubertetlija, blentavac koji u jednom trenutku uz viku, cičanje i štipanje naganja žensko čeljade kojem onda govori: "Jedi mi govna!", a nakon toga: "Udaj se za mene!" I to riječima okrenutim naopako! Dodajem tome i karikirano držanje (hod), smijeh koji je valjda glavna, najuočljivija karakteristika u ponašanju lika. Ako je tim načinom na koji se smije trebala biti istaknuta njegova blentavost, onda je to u potpunosti uspjelo. Uz dužno poštovanje prema slavnom Wunderkindu, čak i uz činjenicu da je mogao biti i drzak i neobuzdan na svoj način, o tom filmskom Mozartu mogla sam jedino pomisliti: "Koji kreten!"
Nakon trosatnog gledanja (i povremenih dvominutnih nesvjestica izazvanih napadima sna) mogu samo zaključiti da je glazba uistinu izvrsna, sav taj dekor, kostimi, sve je zasluženo nagrađeno. I šlag na kraju - činjenica da za najbolju glavnu ulogu nije nagrađen Tom Hulce koji je glumio Mozarta, nego F. Murray Abraham koji je odigrao ludog Salierija. Da je za takvu glumačku izvedbu još i nagrađen glavni lik, zbilja bih se zapitala – je li Mozart doista bio takav kreten?!
Dosadilo mi je pisati pisma Crvenom Debeljku, njemu ionako svi pišu, tako da sam mu već rekla što sam imala. Zato sad na red dolazi Stara Dama.
Poznanstvo s njom obično počne u rukavicama. Kako god okreneš. Taman prođu sve blagdanske bakanalije tijekom kojih su svi fini i puni ljubavi, a kad završe te manifestacije i napadi ljubaznosti u rukavicama, od 1. siječnja okrene se lice boga Janusa.
Stvari postaju obrnuto proporcionalne. S padom temperature sve je veća potreba za rukavicama, a raste i broj mrzovoljnih i nezadovoljnih. Odjednom cijela vojska onih koji od ponedjeljka počinju primjenjivati velike novogodišnje odluke, a za početak su na dijeti. Malen je broj onih koji, unatoč svim ovozemaljskim tricama i kučinama, tijekom ostatka godine ipak ne prodaju dušu Grinchu nego ostaju vjerni svom srcu.
E, pa, draga moja Stara Damo, u tom smo prvom mjesecu lijepo počele. Naslutila sam da ćeš donijeti mnogo toga zanimljivoga, što se i pokazalo točnim. No zaboravila sam predvidjeti tvoj smisao za humor, ironiju i sarkazam.
Priznajem, izazivala sam. Bacila sam ti rukavicu u lice. A ti onda nisi škrtarila. I dobila sam natrag bumerang (ili je to bio leteći tanjur?).
Sad smo kvit, valjda. Lekcija naučena. Ne dao Bog većeg zla!
Lokalno i globalno, osobno i kolektivno - svašta smo proživjeli i preživjeli. I poplava, i potresa, i nuklearnu katastrofu, i sportske (ne) uspjehe, i raznovrsne uspone i padove, i političke gubitke i remetinečke dobitke.
Tako je to, kad uđeš razularen - iziđeš namagarčen.
Na kraju - za početak - više ne bacam rukavicu. Pazim što želim, naučila me Stara Dama da se to može i ostvariti. Pa se insan malo nađe u neobranom grožđu. Iziđe musav. Ali ne može reći da nije kušao. I slatko i gorko.
Zato, Stara, hvala na svim lekcijama iz teorije i prakse, stečeno znanje i iskustvo nastavljam i dalje primjenjivati. A tebi večeras širom otvaram vrata – iziđi u velikom stilu.
Svima nam želim da budemo zdravi, to je najvažnije. A onda će i sve ostalo biti sretno i berićetno, manje ćemo posrtati, više preskakati i veseliti se životu.
Čim vidim kakvo ozbiljno znanstveno istraživanje, dobijem neopisivu želju za upoznavanjem znanstvenih celebrityja koji se njime bave. Ako postoji veliko šarenilo sadržaja kojima nas uveseljava industrija zabave, zašto nas ne bi veselila znanstvenozabavna istraživanja? Ako postoji Modni Mačak, da se pojavi i kakav popularni Znanstveni Mačak?
Tako sam se popularnoznanstveno zabavila čitajući članak u čijem naslovu stoji da su "muškarci gluplji nakon interakcije sa ženama".
Eh, sad, na prvi pogled – malo sam se zabrinula, nije mi baš privlačan osjećaj da sam biće koje nekoga zaglupljuje. A nije da ne volim komunicirati s muškarcima. I da se onda pritom događa da njega zaglupim, a ja ostanem čitava?
Zato sam podrobnije razmotrila činjenice o spomenutom istraživanju. Shvatila sam da nekim muškarcima nije nimalo lako u toj interakciji sa ženama:
Prosječno muškarci imaju veću sposobnost seksualiziranja situacija u svakodnevnom životu. Prema biolozima, ta sposobnost tumačenja signala koje šalje neka osoba dugog spola je put koju je evolucija nametnula vrsti kako muški pripadnici ne bi propustili prigodu za parenje.
Tako, dakle. I što se onda događa? Kažu da muškarca mentalno iscrpi dok neprestano procjenjuje partnericu kako bi odredio njezinu reproduktivnu vrijednost, uz kontrolu svojih osjećaja i koncentiranja na sliku koju želi dati i nadzor partnerice da provjeri koji utisak na nju ostavlja.
A to je zbilja zamorno. Pa samo dok čitam koliko se procesa istodobno zbiva u muškom organizmu, iscrpim se, a kako li je tek njemu koji sve te aktivnosti proživljava simultano?!
Te mora paziti što će reći, te mora paziti što ću ja reći, pa me mora reproduktivno procijeniti, pa još i kontrolirati svoje osjećaje i dojam koji želi ostaviti, a onda i provjeriti kakav je to dojam ostavio. Dozlaboga komplicirano. I naporno. Za to ipak treba imati kondicije. Zato ne treba generalizirati. Nisu svi muškarci takvi. Ima ih koji se mogu i znaju nositi s tim.
Ako pak ne mogu, i onda, recimo, uletim još i ja ovako zahtjevna i sklona kompliciranju pa ustvrdim da mi nije samo do povremenog parenja, nego da povezanost, kakva god ona bila (neovisno o formi, važniji je sadržaj), ipak treba biti cjelovita. Da se sadržaj odnosa ispunjava ne samo povremenim konkre(ve)tnim aktivnostima, nego i emocionalnom pažnjom prema drugoj osobi.
Što bi se tada dogodilo? Ako su točni pokazatelji istraživanja, iscrpljeni muškarac - nakon svega što je proživio slijedom procesa u svom softveru - i još čuo moju dodatnu komplikaciju - pobjegao bi glavom bez obzira. Logično. Ipak je važna kondicija. Ne samo fizička, nego i emocionalna. A one su u mom svijetu nerazdruživo povezane.
